Queer tinejdžerice predvode pokret za kontrolu oružja
Što čini pokret? Kako ćemo osigurati da bude dovoljno uključivo? Kako ćemo zapravo stvoriti promjenu koju tražimo? Ova i mnoga druga pitanja postavljaju mladih širom zemlje kao oni organizirati kako bi se prekinulo nasilje oružjem nakon tragične pucnjave i smrti 17 nastavnika i nastavnika 14. veljače 2018. u srednjoj školi Marjory Stoneman Douglas u Parklandu na Floridi.
U srijedu, 21. ožujka, Teen Vogue i oni. imali priliku sjesti s trojicom organizatora iz srednje škole Marjory Stoneman Douglas: Emma Gonzalez , Jaclyn Corbin i Sarah Chadwick, zajedno s Nza-Arijem Kheprom - organizatorom iz Chicaga, koji trenutno boravi u New Yorku i suosnivač projekta Orange.
Dvije mlade žene identificiraju se kao biseksualne odnosno lezbijke: Emma i Sarah. Zajedno smo vodili živahan razgovor o tome kako uključiti LGBTQ+ pitanja i stvoriti pokret za okončanje nasilja oružjem koji je jednako intersekcionalan koliko i učinkovit.
Razgovor u nastavku je uređen i sažet radi jasnoće.
Samhita Mukhopadhyay: Dakle, republikanska kandidatkinja za državnu kuću Mainea nazvala te je skinhead lezbijkom. Prije svega, što to uopće znači?
Emma Gonzalez: Neću se ni pozabaviti činjenicom da je on to uopće rekao, osim onoga što sam rekao sinoć, a to je: 'Skinheadi su loši, a lezbijke su dobre.'
samhita: Da.
Emma: Ne znam ni što bih rekao. Kao, nema veze.
samhita: Što za vas sada znači biti jedna od queer figura ovog trenutka?
Emma: Biti jedna od vodećih osoba u ovom pokretu i biti iz LGBT+ zajednice je stvarno cool, jer stvarno znam kako komunicirati s ljudima kojima je potrebno malo više komunikacije jer ih treba razumjeti u ovome...nadam se da je ovo način da ljudi shvate da je u redu biti gay. U redu je biti pripadnik LGBT+ zajednice. Da je sve relativno, ništa nije binarno.
Samhita: Sarah, kako se prepoznaješ?
Sarah Chadwick: Ja sam gay, pa sam lezbijka.
samhita: Kako se vaš identitet uklapa u vaš vlastiti aktivizam?
Sarah: Općenito, bio sam zagovornik mnogih stvari kao što je kontrola oružja, i ja sam za izbor, i borim se za LGBTQ+ prava, tako da obično igra all in. I ponosna sam. ne sramim se toga. Neću to skrivati.
samhita: To je odlično. Osjećate li da je ova generacija više povezana s načinom na koji razmišljaju o svim tim pitanjima?
Sarah: Oh, definitivno. Zasigurno, jer smo odgojeni u vrijeme kada su se sva ta pitanja događala u isto vrijeme, tako da smo mi, kao generacija, bili kao, pa zašto ih jednostavno ne skupiti zajedno? Možemo obavljati više zadataka. Dobri smo u obavljanju više zadataka.
Emma: Možemo se boriti za svoje živote.
Sarah: I možemo se boriti za svoje živote! I marširajte za njih.
Jaclyn Corbin: Kako stvari postaju prihvatljivije u društvu, poput legalizacije gay brakova i sličnih stvari, to nam pokazuje da se promjena s početka koja se činila tako dalekom zapravo može dogoditi u istom životu. Dakle, to nam daje nadu. Na neki način to modeliramo kao LGBT pokret jer gledajući unatrag, to je isto. Radimo na zajedničkom cilju kao puno ljudi i nije stranački orijentiran. To je brak, a ovo su životi.
Nza-Ari Khepra: Mislim da smo u trenutku oslobođenja, posebno kada se samo pomirimo sa svim našim različitim identitetima i pronađemo načine na koje ih možemo prihvatiti, posebno unutar samog ovog pokreta, postoji puno različitih identiteta koji se presijecaju s nasiljem oružjem i prevencija nasilja od oružja. Teško je pristupiti problemu u cjelini bez gledanja na te identitete, gledajući činjenicu da je to problem mentalnog zdravlja, gledajući činjenicu da je to vjerojatnije u urbanim zajednicama, manjinama, afroameričkim muškarcima i ženama. To je jedini način na koji ću moći pronaći rješenje za svoju zajednicu.
Budući da sam Afroamerikanka iz urbanog grada, imam puno različitih privilegija koje imam, a mnogo toga nemam. I zato moram biti siguran da to nosim sa sobom kada radim bilo kakvu vrstu posla s ovim pokretom, i pobrinuti se da osvijetlim sve te različite zajednice kako bih bio siguran da svi dobivaju jednaku pozornost i da radim prema isti cilj.
samhita: Ne znam da li ste svo troje konkretno, ali znam da su se neki studenti iz Marjory Stoneman Douglas susreli s preživjelima Pulsa. kako je to bilo?
Jaclyn: Iskreno, kad smo se sreli s njima, bio sam toliko zatečen jer sam mislio da će nas dočekati u Tallahasseeju, ali onda su nas doslovno dočekali u autobusima u Parklandu, što je bilo tako posebno. Imali smo veliki grupni zagrljaj. Stavili smo ruke unutra. A oni su nam samo govorili da smo ovdje s vama, da smo zajedno u ovome.
Emma: Upoznao sam ih na svečanosti drugog dana, ali bilo je tako inspirativno znati da nas sve te ruke guraju naprijed, i znati na pozitivan način da jednostavno ne možemo stati, pomaže nam da nastavimo dalje.
Sarah: [Nakon Pulsa] je bilo kad sam se stvarno počeo boriti za kontrolu oružja, i tada sam toliko vjerovao u to, a onda se dogodio Las Vegas. A onda sam se još jače borio. A onda se to dogodilo mojoj školi. I sada smo tu.
Kao što je Jackie rekla, bilo je toliko grupa prije nas. Ljudi iz Newtowna i ljudi iz Las Vegasa i ljudi iz Pulsea koji su se borili za ovu promjenu kao i mi, ali iz nekog razloga, iskreno, njihov se glas nije čuo. A mi smo tu da stanemo s njima i da osiguramo da se njihov glas čuje kroz ovo, jer su prošli kroz neke od istih stvari i mi. Nije fer da se samo nas čuje, pogotovo s Chicagom i sličnim stvarima. Svaki dan prolaze kroz nasilje oružjem. A možda se zato što su manjine i ne čuju. I to nije pošteno. Dakle, ako možemo uzeti svoj glas i upotrijebiti ga da pojačamo glasove manjina i ljudi koji se ne čuju, onda je to sada naš cilj i to je ono do čega ćemo pokušati doći.
samhita: Ovo je sve očito i s pravom teške stvari. Što ti daje nadu?
Emma: I sami, ponekad. To je kao, gledam što radimo, a posebno gledam tjedan nakon što se sve ovo dogodilo, posebno nas u ovoj situaciji. I ne znam kako sam to uspio. Kao, došlo je do kvara, bilo je barem dva kvara dnevno. I kao, jučer sam imala dva kvara, ali oni su bili prvi koji sam imala u tjedan dana.
Jaclyn: Kad vidim male osnovnoškolce ili srednjoškolce kako hodaju s nama, te vizualne slike, i njihova lica i njihovu istinsku želju za promjenom u tako mladoj dobi, nisam bio takav. Dakle, to je ono što mi daje nadu.
Sarah: Ono što mi daje nadu je samo vidjeti sve studente iz cijelog svijeta kako hodaju s nama, u znak solidarnosti, i samo vidim podršku koju nam pružaju. Jer stvarnost je takva da je naša generacija sljedeća generacija s pravom glasa. A vidjeti da nas toliko ljudi u našim dobnim skupinama podržava i uz nas, to samo pokazuje da bismo mogli imati utjecaja na poluseme. Možda ćemo utjecati na sljedeće predsjedničke izbore. Nekako aktiviramo ovaj utjecaj koji će samo eksplodirati na licima starih političara. I to mi daje veliku nadu vidjeti političare kako sjede u svojim stolicama i tresu se, jer su kao, 'o ne. Za nama dolazi hrpa mladih od 16, 17, 18 godina. Oni sada mogu glasati.' To je jednostavno dirljivo i stvarno pokazuje da postoji prostor za promjenu i da će se to učiniti.
Nza-Ari: Isto, iskreno. Svi su udarili u glavu. Rekao bih, preživjeli stari i novi, a oni dolaze k meni i govore, 'ovo što radiš je korisno.' Jer ponekad ne vidite izravan učinak ili izravan utjecaj svog rada. Ali imati tu osobnu povezanost i razumijevanje da ljudi koji su nekoga izgubili ili koji su povrijeđeni ili ozlijeđeni oružjem misle da činite nešto dobro, onda je to sve što bih stvarno mogao tražiti.
Ovaj okrugli stol dio je Teen Voguea stalna pokrivenost o nasilju s oružjem i rastućem pokretu za kontrolu oružja. Biti siguran u pogledajte njihovu značajku lansiranja koju je napisala Emma González.
Samhita Mukhopadhyay izvršni je urednik Teen Voguea.